Piše: Davor Gjenero
Politika nikad nije posve racionalna djelatnost, puko upravljanje javnim dobrima, javnim politikama. U politici uvijek ima mnogo toga afektivnog, emotivnog, iracionalnog. Uostalom, jedna od dobrih definicija politike kaže da je to djelatnost koja se odvija u iracionalnom manevarskom prostoru, ograničenom s jedne strane odnosima moći, a s druge zakonima i zakonskim poretkom. Dakle, politika, da bi bila uspješna, ne može biti puka tehnologija moći, ali ne može biti niti suho birokratsko (pritom riječ birokratski ne označava pejorativan pojam, dapače) provođenje zakona.
Od politike se očekuje da bude inovativna, da pomiruje sukobe, da nalazi kompromise s kojima svi dionici u procesu mogu živjeti, mogu osjećati da ni oni ni njihovi interesi nisu društveno isključeni.
Osim što je jednakost svih građana, koja se ostvaruje načelom općeg prava glasa, preduvjet za ovakvo razumijevanje demokratske politike, što su preduvjeti za to ostvarivanje triju temeljnih sloboda, osobne slobode, slobode vjeroispovjesti i ekonomske slobode, preduvjet za uspješnu demokratsku politiku je i sloboda o kojoj je pred ulazak SAD u II svjetski rat govorio predsjednik Franklin Delano Roosevelt – sloboda od straha. Političke elite koje terorom upravljaju državom, građane lišavaju njihovih temeljnih četiriju sloboda, a sve počinje od slobode od straha.
Terorizam se služi istim temeljnim mehanizmom kao i državni teror – oslanja se na strah građana, što ga izazivaju terorističke akcije. Razlika između državnog terora i političkog terorizma pojedinačnih grupa samo je u tome tko se služi represijom, silom koja nije podložna zakonskim ograničenjima i koja nije nadzirana, a koja ima za cilj proizvodnju straha i poništavanje građanskih sloboda.
Državna represija i teroristički akti
Naravno, državna represija i teroristički akti nisu jedini izvori straha u javnom prostoru. Tridesetih godina je ekonomska kriza stvorila neurotski strah u velikim segmentima društva, jer su ljudi bili ustrašeni za svoju egzistenciju, a cijele socijalne skupine doživljavale su dramatičnu „deklasifikaciju”, dramatično su padale na socijalnoj ljestvici, prema njenom dnu.
Kad se stvore uvjeti neurotskog straha i kad ekonomski i socijalni problemi postanu dramatični, otvara se prostor za pojavu populističkih političkih opcija, koje svoju ponudu zasnivaju na retorici o urotničkim teorijama, prevarama socijalne elite ili njenih dijelova, definiranja jednog „griješnog jarca” u društvu, kome se pripisuje krivica za dramatičnu ugroženost velikog dijela stanovništva, a te političke opcije nude „jednostavna” rješenja, za ostvarivanje kojih je potrebna samo „hrabrost”.
Okidač koji je tridesetih godina populističke vođe učinio posebno opasnima bio je jačanje društvene uloge medija, tada radija. Uz pomoć medija moglo se postići ono što je do tada bilo moguće samo masovnom socijalnom dinamikom, koja je, naravno, i dalje ostala oruđe populista. Mediji su omogućili da se puk pretvori u gomilu, a gomila djeluje drukčije od mnoštva pojedinaca – ona ima svoj moral, svoju etiku, svoje vrijednosti, a pojedinac se u njoj utapa i u iracionalnim uvjetima pokreta gomile može činiti stvari koje bi mu osobni moral priječio. Društveni život postaje iracionalan.
‘Igra terora’
Onaj tko je u toku predizborne kampanje pucao na američkog bivšeg predsjednika Donalda Trumpa možda i nije bio svjestan igre terora, dakle straha, koju je započeo, ali je vrlo vjerojatno toga bila svjesna ona skupina koja je na neki način motivirala i potaknula atentatora. Teren za izazivanje neurotskog straha već je odavno pripremljen.
Priče o uroti elita, koje su sudjelovale u provođenju procesa globalizacije, pa su američkoj nižoj srednjoj klasi oduzele sigurna radna mjesta, odavno su se raširile u javnosti. Uostalom, žrtva atentata, bivši predsjednik Donald Trump, svoj je prvi mandat, ali i socijalnu dinamiku koju je pokrenuo nakon izbornog poraza pred četiri godine, zasnovao na tom iracionalnom strahu deklasificirane američke niže srednje klase. Cijela filozofija predstavljena konceptom MAGA pokreta (Make America Great Again) oslanja se na taj neurotski strah gomile od daljnje deklasifikacije.
Valja znati da je razdoblje od 2016. do 2020, kad je predsjednik Trump vodio administraciju koja je predstavljala taj MAGA pokret, ipak bilo manje rizično nego što su današnje okolnosti. Tada je globalni svjetski poredak još funkcionirao. Doduše, aneksijom Krima je 2014. ruski totalitarni vladar Vladimir Putin pokazao da želi razoriti poslijeratni mirovni poredak u Europi. Filozofija MAGA pokreta čvrsto je vezana uz drugi slogan: America First, koji je uvijek u povijesti SAD označavao filozofiju američkog izolacionizma.
I pred ulazak SAD u I i u II svjetski rat, na sceni su bili zagovornici izolacionizma koji su ponavljali – Prvo Amerika. Danas na procese u svijetu silno utječe razbijanje postojećeg međunarodnog poretka i pokušaj uspostavljanja alternativne globale moći zemalja s autoritarnim i totalitarnim porecima.
Predizborna kriza demokratske Amerike
Predizborna kriza demokratske Amerike djelovala je dramatično već prije atentata na bivšeg predsjednika Trumpa, već se prije činilo da su šanse administracije predsjednika Bidena da dobije još jedan mandat minimalne. Sada je Trump žrtva, i s patosom žrtve, koji u dobroj mjeri poništava njegov najteži teret iz prošlosti, onaj ”prevratništva” nakon izgubljenih izbora 2020, uz protukandidata koji je očevidno izgubio kapacitete, on ide prema lagodnoj izbornoj pobjedi. Atentat i iracionalnost u političkoj areni, koju je on zaoštrio, ali i činjenica da bi se kao predsjednik Donald Trump mogao naći u situaciji koju su „Očevi utemeljitelji” američke federacije na svaki način htjeli spriječiti, naime da mu se u rukama nađu „svi departmani vlasti”, mogli bi duboko promijeniti način funkcioniranja najstarije svjetske ustavne demokracije.
Osim izvršne vlasti, koja pripada Predsjedniku, Trump bi pod kontrolom vrlo vjerojatno imao i većinu u oba doma Kongresa, Zastupničkom domu i Senatu, ali i u Vrhovnom sudu, a utjecaj toga se već vidio u vrijeme donošenja sudskih odluka vezanih uz Trumpove „stare grijehe”. „Očevi utemeljitelji” dizajnirali su politički sustav u kome bi trebala biti nemoguća pojava jedne osobe, stranke ili frakcije, koja bi ovladala svim izvodima vlasti, a model ustuka i ravnoteže, u kojem se kontrola vlasti postiže međusobnim suprotstavljanjem političkih ambicija, izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, osiguravala je kontrolu i ograničenje vlasti.
Tko je dobitnik u ovoj situaciji i tko je imao interesa potaknuti terorizam, kao mehanizam ugrožavanja demokratskog poretka u SAD. Jasno je da atentat na bivšeg predsjednika Trumpa nije mogao biti iniciran iz krugova političkih rivala, jer se radi o političkoj opciji koja je lojalna ustavu i demokratskim procedurama, a njihovim je vođama konzekvenca uvođenja terora u politiku sigurno posve jasna. O tome da bi neuspješni atentat mogao biti iniciran iz Trumpovog kruga, jednostavno je nekorektno i spekulirati. Ne čini se uvjerljivim niti spekulacija o nekoj marginalnoj radikalnoj domaćoj skupini, bilo onoj koja bi Trumpa smatrala „nedovoljno dosljednim”, bilo onoj koja bi radikalnim sredstvima željela „štititi” politički sustav od njegova utjecaja.
Putinovi „agenti spavači“
Činjenica je da se u zadnje vrijeme sve više govori o opasnosti od toga da totalitarni režim Vladimira Putina pokrene seriju atentata i diverzija, prije svega u Europi, ali možda i u Americi. Taj režim ima dovoljno „agenta spavača” u demokratskom svijetu i jasno je da ima kapacitet pokrenuti ih. Međutim, reći čete: pa Putinov interes je da padne demokratska Bidenova administracija, koja je ojačala NATO savez i koja insistira na podršci Ukrajini, ali i zaustavljanju i sprečavanju budućih invazija razaranja mirovnog poretka u Europi. Sve vrijeme se govori o tome kako između Putina i Trumpa postoji komunikacija, kako se u Rusiji nadaju da bi Trump „zaustavio rat u Ukrajini” priznanjem prava Putinu da zadrži okupirane ruske prostore, a time ujedno i razori međunarodni mirovni sustav i stekne pravo na imperijalni odnos prema susjednim državama, kako onima u euroazijskom prostoru, tako i onima u Europi, koje su danas članice NATO saveza.
Međutim, ne treba se zavravati: nije Putinov interes izgradnja „savezništva” s izolacijonističkom Trumpovom administracijom, nego razaranje demokratskih poredaka, koji su zainteresirani za ograničavanje širenja Putinovog totalitarizma, pod plaštem „ruskog svijeta”. Cilj je izazivanje kaosa, podrivanje demokratskih institucija, širenje populizma i stvaranje uvjeta u kojima demokratska kontrola vlasti ne funkcionira. Serija atentata na političke vođe počela je s atentatom na slovačkog premijera Roberta Fica u svibnju, a evo sada nastavljena atentatom na predsjedničkog kandidata Trumpa. Ne radi se o uzornim demokratima, dapače, radi se o političarima koji imaju „razumijevanja” za položaj Vladimira Putina. Ali totalitarnim režimima ne trebaju saveznici, njima trebaju sateliti i poslušnici koji nemaju politički legitimitet, kao Aleksandar Lukašenko ili Kim Jong-un, a potreban im je kaos i nestabilnost u neprijateljskom demokratskom taboru.
Strah je strašno oruđe u politici, u razaranju demokratskog poretka. Četrdesetih i pedesetih godina društvene su se znanosti tim problemom intenzivno bavile, demokratske su države poticale istraživanja mehanizama razaranja liberalnog poretka, ali i ona koja su se bavila izgradnjom obrambenih mehanizama demokratskih sustava. Na tu smo literaturu pomalo zaboravili, a morat ćemo joj se vratiti, jer čini se da su iz te literature neprijatelji demokracije mnogo toga naučili.