Kako sam počeo da radim za velikosrbe

Piše: Andrej Nikolaidis

Kada vas ljudi tapšu po ramenu i glasno izražavaju oduševljenje vašim hrabrim i dosljednim etičkim činom, to znači samo jedno: da ste najebali.

Kako znam? Desilo mi se.

Preciznije: desilo mi se kada sam napustio mjesto savjetnika Ranka Krivokapića zbog onoga što sam vidio kao protivprirodni blud između njega i “Vijesti”, u čemu nisam želio učestvovati.

Kada su salve čestitki utihnule, sljedećih deset godina sam bio nezaposlen. U Crnoj Gori nije bilo medija kojem su trebale moje usluge. Znam: bio naučiti bolje pisati.

Ali ne lezi vraže. Crnogorski su me mediji, u kojima nije bilo posla za mene, deset godina prilježno krali, tako što su bez naknade objavljivali moje tekstove koje sam publikovao u Bosni.

Da vam kažem i ovo: malo je šta ugodnije od podizanja djeteta kada si nezaposleni otac. U poređenju sa tim dobar Spa i Maldivi su šibanje bodljikavom žicom po nogama.

Zanimljivo: kad sam ja ostao bez posla, i svi patriotski crnogorski mediji predamnom vrata zalupili guzicom, niko nije to vidio kao izdaju, još manje kao uvod u propast jedine nam Crne Gore.

Danas, primjećujem, etički arbitri od mene očekuju da postupim kao onomad: ruke za tapšanje su već spremne. Jer kako se oglušiti na tragediju spram koje je stradanje djece u Gazi tek fusnota u sveopštoj istoriji beščašća?

Vidite kako stvari izgledaju drugačije kada makar na tren pogledate iskosa. Postmodernisti bi vam rekli da ne postoji “objektivna istina”: jeste tek događaj i različiti pogledi na njega – perspektive koje su neminovno zatrovane ideologijom i ličnim interesom, recimo.

Tako: ako pišete za Draškovu “Pobjedu” i za to ste plaćeni, pa Draško više nije glavni urednik “Pobjede”, pa znate da ostajete bez angažmana, vama se čini da je država na koljenima, jer su bijednici izdali. Toj se perspektivi može prigovoriti: to što ćeš ostati bez plate teško da može biti shvaćeno kao kraj Crne Gore. No i taj stav je tek lična perspektiva.

Ako pak vodite firmu za koju Draško pravi proizvod koji je previše skup i premalo čitan, vi imate poslovni problem koji morate riješiti.

Ako ste, pak, ja – onda je posljednje što želite još jedna tura tapšanja po ramenu i još deset godina prekarijata u ime lažnoga, zmijskoga crnogorskoga patriotizma i morala.

Stoga: ne serite, da ve zamolim.