Piše:
Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ,
iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje
Primjer drugi:
U Crnoj Gori nikad, ali doslovice nikad i niđe tuđega ”nara” bilo nije.
Đe gođ nam se preci šćahu obrnuti, a i mi donedavno – svuđe bješe samo naš: šipak (pitomi šipak – barski slatki; divlji šipak – kiśeli).
Danas u našemu okruženju imamo fabrike koje proizvode: sok od ”nara”.
Da na etiketi od botilje ‘oće barem napisati: sok od šipka / nara.
Pa, ajd’ i nekako.
Ali neće.
Šužbine puste + stide se riječi: šipak.
Molim, svrnete oko i po trgovinama obratite pažnju na imena tijeh nazovi ”domaćih”, jadnih proizvođača.
Iako mi milijega soka no što je sok od šipka nema – njihov proizvod nikad NE kupujem, no ga bojkotujem.
Inače, već odavno (još od 90-ih) svoj novac (skoro) isključivo domaćim, crnogorskim proizvođačima dajem!
Vrlo, vrlo porijetko i to samo onda kad moram, tj.:
- kad uopšte nemamo svojega proizvoda;
- kad je razlika u kvalitetu ogromna, neuporediva, ali baš ono dibidus na strani tuđega –
zanago nevoljno iz takulina svoj novac izvadim, i nekomu od proizvođača izvanka Crne Gore proslijedim.
Primjer treći:
U Crnoj Gori nikad, ali doslovice nikad tuđih ”čvaraka” bilo nije.
Đe gođ se po vaskolikoj Crnoj Gori (uzduž i upoprek), šćasmo obrnuti – svuđe bjehu jedino naše: žmire.
Danas u našemu okruženju imamo fabrike koje proizvode: ”čvarke”.
Da barem ‘oće na plastičnoj škatuli, ambalaži – metnuti: žmire / čvarci.
Pa, ajd’ i nekako.
Ali neće.
Šužbine puste + stide se riječi: žmire.
Molim, svrnete oko i po trgovinama obratite pažnju na imena tijeh nazovi ”domaćih”, ubogih proizvođača.
Iako obožavam žmire – njihove ”čvarke” nikad NE kupujem, no ih bojkotujem!
Primjer četvrti:
Pođem sa prijateljima/prijateljicama u gostilnik da objedujemo, ili na pijacu da trgujemo.
Kad ih slušam dok jela naručuju, ili dok trguju – utrobice mi se obrću, a duša i srce tuguju.
Što je reć’, ni za lijek više nema naših naziva, koji su se do (fig.) jučer ili prekjučer rabili.
Konobari (tako im i u jelovnicima piše) i trgovci-prodavci (tako im i na tezgama piše) nude, a ovi moji prijatelji/ce ištu:
- ”rižu” iliti ”pirinač” – od kad se u Crnu Goru uvozi isključivo se zborilo: oriz;
- ”kupus” – u Crnoj Gori (liše u jednom dijelu rožajskoga kraja) znali smo samo za: zelje (bijelo glavato zelje; kiśelo zelje);
- ”šargarepu” – pod tijem imenom nikad je prije po Crnoj Gori niđe bilo nije, već samo: mrkva;
- ”škembiće” – u crnogorskim krajevima isključivo su se zvali: drobovi (vareni drobovi (podrob), ili drugojače pripravljeni; možete li zamisliti da smo babama svojim rekli da nam za ručak svare: ”škembiće”);
- ”pastrmku” – odvazda je u Crnoj Gori postojala jedino: pastrva;
- ”kestenje” – u našoj Domovini postojali su samo: koštanji;
- čaj od ”nane” – odvazda se u Crnoj Gori isključivo zvala: metvica;
- ”pasulj” – od kad je uljegla u crnogorske krajeve bila je: fadžola;
- ”klena” – u Crnoj Gori odvazda je postoja’ jedino danas poneđe (ne svuđe) zagubljeni: klijen.
- itd.
Grđe od grđega!
A, pazite:
Svi ti moji/e prijatelji/ce na koje ovđe pomislih su žestoki Crnogorci i Crnogorke – i teški rodoljubi.
E, pa:
Pod uslovom da je čeljade rođeno i cipan-cijeli svoj vijek u Crnoj Gori živi, potom se Domovina svoja voli (i) tako što se:
- po crnogorski zbori,
a tijem pokazuje da se:
- crnogorski jezik iskreno ljubi.
Čeljade to dokazuje kad se:
- zbiljski potrudi da barem 100-njak zapostavljenih riječi svojih predaka (koje ključnu razliku prave) nauči,
pa ih tako od zaborava odbrani – i svoj jezik očuva.
Sebe sama sačuva!
Primjer peti:
Po tijeh trgovina prehrambenih proizvoda (eto, nekako liše krtole; o kompijeru iliti kumpijeru da i ne zborim) porijetko da koja srednjevječna gospođa, dok mlađane gospođice (prodavačice) na komociju preskočiti mogu – zna što je (npr.): petrusin, česan, povlaka (”pavlaka”), žmire (itd., etc., i sl.).
Na ceduljicama s imenom artikala gro izvanjskim riječima pogrešno piše.
Čak i jedinu jedinu dinju našu u ”lubenicu” izvanjsku polako pretvoriše.
Zastiđe!
Primjer šesti:
U nekim drugim trgovinama, opet – nema: prosulja ni teća (pa skoro ni lonaca; na bronzine zaboravimo), ka’ što ih nema ni na RTCG, kad gastronomi, a sve ovdašnji vrli ”stručnjaci” za jezičku tradiciju – pred TV kamerama: u ”tiganje prže”, umjesto da u prosulje prigaju; u ”šerpe kuvaju”, umjesto da u teće vare.
Znate, dosta mi je svuđe više svega, zato:
Glede na naše sramotno jezičko stanje – j.be mi se za sve šerpe i tiganje.
Primjer sedmi:
Ka’ što znate, u toku je Evropsko prvijenstvo u fudbalu, iliti nogometu.
Pitam:
Čuste li iđe ikoga uživo, na TV-u, … – da izgovori, ili u štampanim medijima, po portalima, … – da napiše: prvijenstvo?!
Naravno da nijeste.
Ovo je narod koji svoje neće – u kojega nema sreće.
Riječ: prvijenstvo – jedino je, i to odvazda (i prije 5 i prije 50 godina), upotrebljavao (na čemu sam mu uživo čestitao) jedan među 3-4 najbolja i najpoznatija crnogorska fudbalera svih vremena – čije ime, naravno, ne navodim.
Inače, definicija riječi prvijenstvo glasi:
- prvo mjesto ka’ prednost, uopšte prednost, najviša počast, starješinstvo;
- u sportu – takmičenje za naslov prvaka (osvojiti prvijenstvo – postati prvak).
Primjerice radi, ovđe se zborilo:
Kume, u ovi dom tebe pripada prvijenstvo da śediš u čelo trpeze.
Stari Crnogorci sigurno kumašinu zborili nijesu: … pripada ti ”prvenstvo” …
Mi, Crnogorci – negda davno bijasmo najdosljedniji, a danas smo dobrano bivši ijekavci.
____________________
Ostaju nespomenute na stotine riječi.
____________________
Crnogorci i Crnogorke,
Ponajprije sporad samih sebe, ali i sporad negatora crnogorskoga jezika srbofašističke provenijencije, počesto trebamo opetovati zabilježene riječi Lj. Nenadovića iz 1878. godine:
”U svim školama jezik je – CRNOGORSKI; u mnogome različan je od onoga priznatog, lepog jezika na kom je Biblija prevedena”. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika (crnogorskoga i srpskoga – prim. aut.) biće veća razlika, nego što je izmeđ portugalskog i španskog.”
Spomenuti se moramo riječi Jelene Petrović Savoja, princeze crnogorske i kraljice Italije, kad je srpskomu ministru u Sofiji na njegovo:
”Veličanstvo, ja se Vama divim, što i sada, živeći dugo u Italiji, tako dobro govorite srpski” –
gađ/aj/ući ga pravom istinom u vr’ mozga jasno odgovorila:
”Oprostite, gospodine ministre, ja ne govorim srpski, no CRNOGORSKI. Tako me je učio moj otac, crnogorski kralj Nikola”.
____________________
Nastaviće se …
RIJECI KOJE STE NAVELI SU JOS ZIVE.NEDAJMO DA NESTANU
Slovaci u Vojvodini isto čvarke zovu “žmire”. Ali za raštan i patišpanj nikad čujali nijesu :)
“Tuđ tuđinu , tebi tvoj priliči
Tuđi poštuj , a svojim se diči.”
P. Preradović
Skoro sve ove rijeci i danas izgovaram,sem nekoliko..Jedino priznajem da sam zmire zaboravio..Tako su pricale moja.baba i majka.Ipak se to odnosi na Staru Crnu Goru sa nahijama.Odnosno izvornuCrnuGoru.